četvrtak, 3. ožujka 2011.

Zašto uopće izlaziti na izbore?

Kada pogledamo što se događa svuda oko nas, i to ne samo u Hrvatskoj, već i u ostalim zemljama, da li uopće vidimo smisao u ičemu? Prosvjedi, nasilje, prepotentni političari, vlast i oporba, štrajkovi... Sve su to samo poglavlja u jednoj kompliciranoj priči koja polako gubi svaki smisao. Ne postoji problem koji će jednostavna promjena vlasti riješiti. Nikakvi prijevremeni izbori neće donijeti promjenu koja je tako nužno potrebna. Pogledate li istu garnituru ljudi koja se vrti u krug već godinama, shvaćate da je njihova nepovezanost sa životima "običnih" građana naprosto nevjerojatna, na granici silovanja ovo malo zdravog razuma što je ljudima ostalo netaknuto.

Na primjer, potpredsjednik Vlade Lijepe naše došao je do zaključka da su prosvjedi koji se odvijaju diljem Hrvatske kočnica razvoju i investicijama. Gospodin je očito zaboravio pročitati sve primjedbe koje strani investitori već duže od desetljeća šalju na adrese različitih ustanova kako bi ukazali na probleme s kojima se suočavaju prilikom dolaska u našu zemlju. Jedan od ministara je čak izjavio kako su prosvjedi prijetnja ulasku zemlje u Europsku Uniju. Da li je to ona ista Unija u kojoj je Francuska, zemlja u kojoj su prosvjedi praktički normalna stvar. Ili možda Grčka? O njihovim metodama izražavanja nezadovoljstva me je ponekad strah i razmišljati. Zaista, ne vidim kako bi nam itko iz te Unije mogao držati predavanja o prosvjedima. Kada se gospoda misle probuditi iz duboke kome koja ih je zahvatila čim je prvi izmučeni Hrvat odlučio da mu je dosta omalovažavanja i maltretiranja s kojima je svakodnevno suočen zadnjih 20 godina?

Budimo realni, prosvjedi koji se održavaju diljem zemlje nisu nešto do čega je došlo preko noći. Sve je počelo još kada je prva skupina poštenih građana izbačena na ulicu od strane novopečenih kapitalista koji su se Hrvatskom raširili još krajem prošlog stoljeća, uživajući pritom obilatu političku podršku vlasti, iste one čija je dužnost zaštititi prava i dostojanstvo svakog građanina. Što je sa ljudima koji su već godinama nezaposleni? Što je s ljudima koji su štrajkali glađu kako bi ostavrili svoja temeljna ljudska prava? Što je sa svima nama koji smo već navikli na sliku zemlje u kojoj se već godinama sustavno uništava sva strateška proizvodnja? Što je s bolesnima kojima se uskraćuju lijekovi i kvalitetna skrb? Što je s umirovljenicima koji su desetljećima radili kako bi osigurali svima nama temelje za bolju budućnost, a danas se osjećaju kao građani drugog reda dok gledaju kako nestaje sve što su svojim rukama stvarali? Što je s našom djecom koja gledaju kako im se škole raspadaju dok se oko njih grade velebne dvorane, koje same potom propadaju? 

Od dana kada je sve počelo mijenjale su se i postave i glumci, ali predstava je još uvijek ista. Upravo zbog toga ni čelnici najjačih oporbenih stranaka nemaju pravo na nikakvo čuđenje i ne smiju se zavaravati da su riješenje problema. I vlasti i oporbi bilo bi u ovom trenutku najbolje da se sakriju u duboku anonimnost i dozvole normalno funkcioniranje države pod nekim novim ljudima. Prijevremeni izbori na koje se ovih dana poziva su nešto na što svaki građanin ove zemlje ima potpuno pravo, ali oni ne smiju biti samo nastavak iste priče s drugim glumcima. Svaki građanin ima pravo na izbor najboljeg riješenja za državu u kojoj živi, ali to nikako ne znači da je zbog toga u redu da stalno bude prisiljen glasati za ono manje od dva zla koja se u datom trenutku nude. Vrijeme je da se jasno poruči svima da je ovoj državi potrebna korijenita promjena. Kakvog smisla ima sada promjeniti vlast ako će isti ovi koji su vladali zadnjih nekoliko godina ostati na poziciji u Saboru koja im omogućuje da i narednih nekoliko godina uživaju u plodovima našeg rada? Za to vrijeme vladati će trenutačna oporba, koja u prilikama koje su joj do sada pružene nije ničime dokazala da je sposobnija vršiti tu dužnost. I tako u krug...

Vrijeme je za pravu promjenu. Nije dovoljno promjeniti samo vlast, već i oporbu. Vrijeme je da svaki građanin s pravom glasa shvati točno koliko vrijedi njegov glas. Želite li da se ukinu nepravedne i nezakonito stečene povlastice u kojima uživa elita, tada za to glasajte. Želite li da se državi vrati imovina koja joj je privatizacijom nepravedno oduzeta, tada za to glasajte. Želite li da se ulaže u škole i bolnice umjesto u dvorane i megalomanske mostove, tada za to glasajte. Želite li da opstanu hrvatska brodogradnja, poljoprivreda i ribarstvo, tada za to glasajte. Glasajte za ono što želite, a ne za ono što se nudi. I nemojte se nikako zadovoljavati kompromisima! Velike političke stranke ionako imaju puno članova i pristaša koji će za njih glasati bez da uopće preispituju obećanja i programe. Ne morate i Vi biti jedan od njih. Čini se čudno, ali neizlazak na bilo kakve izbore dok se ne vidi stvarna promjena je možda najjači glas koji se u ovom trenutku može dati za ovu zemlju. Pitanje je "Da li glasati?" i svi konci su u našim rukama.

Ozren Burić

četvrtak, 3. veljače 2011.

Tianjin Eco-City - Ekološki grad u Kini!

U travnju 2007. godine singapurska i kineska vlada dogovorile su zajednički projekt izgradnje novog, ekološki osviještenog grada. Izabrana je lokacija izgradnje u blizini kineskog velegrada Tianjina. Lokacija je izabrana upravo zbog nedostatka vode, slane zemlje, oskudice vegetacije i općenito nepovoljnih uvjeta, kako bi se dokazalo da se recikliranjem i ostalim inovacijama mogu nadići problemi nepovoljne lokacije. Blizina Tianjina i Pekinga (150km) znači da se okoliš neće dodatno uništavati radi spajanja novog grada na prometnu mrežu. Grad bi, kada bude dovršen, negdje nakon 2020. godine, trebao postati domom za oko 350,000 stanovnika.

Pri izgradnji će se u potpunosti sačuvati močvare i biološka raznolikost. Zbog nedostatka vode, dio će se dobivati desalinizacijom (voda iz slavina biti će pitka). U planu je istraživanje potencijala solarne i geotermalne energije, a za početak će se za grijanje koristiti toplina koja nastaje kao nusprodukt u obližnjoj elektrani. Sve građevine poštivati će standarde "zelene" gradnje, a 70% biljnih vrsta biti će autohtono. Već za dvije godine zadovoljiti će se uvjeti o zelenim površinama (12m2 po stanovniku), potrošnji vode (max. 120 litara na dan po stanovniku), količini otpada (0.8 kg po stanovniku), razini reciklaže (60% ukupnog otpada), dostupnosti rekreacijskih i sportskih sadržaja (u krugu 500m od bilo kojeg stambenog objekta), dostupnosti energenata i usluga (plin, struja, internet, reciklirana voda, grijanje), udjelu poticane stanogradnje (20% stambenog kapaciteta subvencionirano) i ravnoteže zaposlenosti (50% radno sposobnih raditi će u samom gradu). Do 2020. godine 90% svih putovanja unutar grada obavljati će se javnim prijevozom, pješice ili biciklom, a minimalno 20% energije dobivati će se iz obnovljivih izvora. Sav potencijalno opasan otpad tretirati će se prije odlaganja. Grad će biti u potpunosti prilagođen invalidima (100% barrier-free). Među radnom snagom trebalo bi biti minimalno 0,5% znanstvenika i inženjera.

Pri planiranju grada glavno načelo je bio cjeloviti pristup kreiranju efikasnog i kompaktnog grada poželjnog za život koji bi se gradio ekološki osviješteno i tako sačuvao okoliš. Jezgra oko koje se grad širi su močvare i korito rijeke staro 1000 godina, što će stanovnicima omogućiti život u prirodnom okruženju. Glavni vid javnog transporta biti će laka gradska željeznica, a planiranje gradskih četvrti bitno će smaniiti potrebu za putovanjima. Zbog toga je osmišljena "eko-ćelija" (eco-cell) kao osnovna jedinica izgradnje, dimenzija 400 sa 400 metara, unutar kojih će se nalaziti gotovo svi sadržaji potrebni za život kako bi se smanjila potreba za putovanjima. Tako će svaka ćelija imati i svoj komercijalni (poslovni) centar koji će stvaranjem radnih mjesta dodatno smanjiti potrebu za putovanja na posao.


Izgradnja je već uvelike započela, osnovna infrastruktura je izgrađena, u gradnji je 800,000 m2 prostora raznih namjena, u izradi je i sustav za otpadne vode itd. Ubrzo sa radom počinje prva škola i industrijski kompleks sa industrijama usmjerenima na zelene tehnologije.

Iako ovaj projekt vjerojatno nije najbolji primjer u svijetu što se tiče zelene gradnje, obnovljivih izvora energije (u planu je samo 20% do 2020.) i slično, ipak predstavlja veliki pomak jer se ovdje radi o Kini koja je u fazi vrlo brzog gospodarskog razvoja, a ipak pokazuje kakve-takve znakove pomaka ka novim tehnologijama gradnje i ekološkoj osviještenosti. Naravno da su SAD i druge danas visoko razvijene zemlje, kada su bile u ovoj  fazi razvoja još i manje brinule za okoliš, ali to nije nikakvo opravdanje niti dobar argument, jer svi živimo na istom planetu.

Nenad Šarlija



Sino-Singapore Tianjin Eco-city - Wikipedia, the free encyclopedia
Tianjin Eco-City In China: The Future Of Urban Development? (PICTURES)
Sino-Singapore Tianjin Eco-city

srijeda, 2. veljače 2011.

Kako se živi na otočju Orkney?

Otoci otočja Orkney nalaze se nedaleko od sjeverne obale Škotske i čine zasebnu autonomnu administrativnu jedinicu pod okriljem škotske države i parlamenta. Dakle, zašto je otočje Orkney tako posebno? Više je razloga.

Na otocima živi oko 20,000 stalnih stanovnika koji se nazivaju Orkadijancima i imaju veoma razvijen osjećaj pripadnosti, tako da su lokalni običaji veoma razvijeni i mnogo različitiji od onih u Škotskoj, unatoč tomu što je otočje već nekoliko stoljeća sastavni dio Škotske. Orkadijanci čak i naziv "kopno" ne koriste za Škotsku, već za najveći otok Mainland ("kopno"). Upravo zbog ovakvog mentaliteta na otočju je veoma razvijeno zajedništvo, a temelj društva su male zajednice, takozvane zadruge, oko kojih se vrti gotovo sve. Tako postoje zadruge za većinu djelatnosti i projekata koji se izvode na otocima. Također, specifična je i podjela zaposlenja. Veoma je malo ljudi koji mogu reći kako imaju samo jedan posao. Recimo, vlasnik lokalnog puba u jednom od većih gradova ujedno je i turistički vodič, vozač taxija, te čisti wc-e u lokalnoj marini. Takva situacija nije zbog financijskih razloga, već zbog nedostatka radne snage. Unatoč činjenici da se broj stanovnika u posljednjem desetljeću konstantno povećava, dobrim dijelom i zbog uvoza radne snage iz ostatka Škotske i Europske Unije, otočje je još uvijek slabo naseljeno. Upravo u ovakvoj podijeli zaposlenja možda se najbolje očitava zajedništvo i velika privrženost otočana svojoj zemlji. Kako bi održali stalni rast broja stanovnika i ekonomski razvoj, na otocima su pokrenuli brojne projekte, koji se vrte oko ranije spomenutih zadruga.

Većina od tih projekata odnose se na obnovljive izvore energije. Naime, Orkney je najpovoljnije područje na svijetu na kojem se može testirati energija plime i oseke, pa je tako velik broj kompanija tu izgradio svoja postrojenja. Također, i jak vjetar može se iskorištavati za stvaranje energije i diljem otoka niče sve više vjetroelektrana. Jedan od stanovnika čak je izgradio svoju vjetrenjaču koju koristi za punjenje baterija električnog automobila, kojeg je također sam konstruirao. Slično funkcionira i lokalna crkva, koja se pokreće na vlastiti izvor energije. Vrijeme koje pogoduje stvaranju električne energije putem vjetra, nažalost ne pogoduje razvoju poljoprivrede. Ipak, dosjetljivi otočani i tu su uspjeli putem osnivanja zadruga pokrenuti dobar posao. Stvoren je poseban brand lokalne govedine "Orkney Island Gold" koji propisuje stroge standarde za govedinu. Rezultat je ekskluzivna govedina koja se većinom izvozi u velike gradove, ali zbog male količine vodi se računa o tome da klijentela bude reprezentativna, pa se tako prodaje samo restoranima, a nikako velikim trgovačkim lancima.

Zašto sam osobno fasciniran ovom pričom? Nije teško zaključiti kako bi se nešto slično moglo primjeniti i u Hrvatskoj. Ovo otočje nije specifično samo zato što je otočje, na svijetu postoji vjerojatno milijun otoka, već po tome što se na jednom izoliranom teritoriju uspješno razvijaju društvo i ekonomija. Hrvatska također ima mnogo izoliranih područja koja jednostavno odumiru, i to unatoč ogromnim potencijalima. Brojni naši mali otoci žive samo tokom sezone, isto vrijedi i za manja mjesta na obali. Da ne govorimo uopće o krajevima na Velebitu i ostalim brdskim područjima, ali i nekim selima u Slavoniji. Samo poljoprivredni potencijal na nekim lokacijama je ogroman. Uostalom, stručnjaci smatraju da bi se potpunim iskorištavanjem poljoprivrednog zemljišta u Hrvatskoj moglo nahraniti preko 20 milijuna ljudi, pa čak i više, što otprilike znači da bi bez problema mogli hraniti cijelu Srednju Europu, te samim time biti gospodarska sila. Ali mi to nismo... Zašto? Jedna promjena mentaliteta i jačanje zajedništva nešto je što nam nužno treba, nešto što su na otočju Orkney odavno shvatili.

Ozren Burić



"A community is like a ship; everyone ought to be prepared to take the helm."
Henrik Ibsen

Orkney - Wikipedia, the free encyclopedia
Orkney Island Gold

ponedjeljak, 5. srpnja 2010.

Da li smo stvarno spremni za ikakvu promjenu?

Zašto nikako ne možemo ništa promjeniti? To je pitanje koje si stalno postavlja većina ljudi s kojima razgovaram uz kavu i novine. Zvuči zaista zanimljivo. Iz tog tako jednostavnog pitanja da se izvući kako se zaista ljudi osjećaju potpuno bespomoćno da poduzmu išta što bi unijelo novu energiju u njihove živote i u svijet u kojem živimo. Zašto je to tako? Ovaj članak rezultat je malo opsežnijeg i dubljeg propitivanja načina na koji funkcioniramo kao ljudska bića. Dakle: Zašto nikako ne možemo ništa promjeniti? Odgovor je jednostavan: Zato jer to u biti ne želimo. Mi mislimo da želimo bolji život, bolji svijet, bolje vodstvo i slično, ali u biti nam odgovara status quo koji postoji svuda oko nas. Zašto?

Razmislite malo. Većina ljudi se slaže kako vodstvo ove države nije dobro, kako su političari korumpirani i nesposobni. U redu, ali kako je moguće da skupina od nekoliko milijuna glasača, koji su svi redom divni i sposobni ljudi, za svoje vođe izabere skupinu nesposobnih pojedinaca? Probajmo ovako. Zamislite da u skupini od deset osoba imate devet poštenih pojedinaca i jednog nepoštenog. Kakve su šanse da u demokratskom procesu taj jedan preuzme vlast, to jest da se izdigne iznad mase poštenih građana? Slabe, gotovo nikakve. Njegove metode jednostavno ne bi imale učinka. Vjerojatno bi pokušao nekoga potkupiti, ali kako potkupiti poštenog čovjeka? Vrlo je vjerojatno da bi se dotični pojedinac jednostavno izgubio u masi i ne bi predstavljao prijetnju nikome. Jedino ljude koji se vode isključivo vlastitim sebičnim interesima i željama može se navesti do toga da na pozicije od javnog interesa biraju potpuno nesposobne ljude. I tu nije bitno da li se radi o materijalnim, ideološkim, političkim ili nekim drugim interesima.

"Hitler and Mussolini were only the primary spokesmen for the attitude of domination and craving for power that are in the heart of almost everyone. Until the source is cleared, there will always be confusion and hate, wars and class antagonisms."
Jiddu Krishnamurti

Politika je što se toga tiče u neku ruku jednostavna, jer jednostavno ne izađete na izbore i rekli ste više nego dovoljno, ali slično je i u svakom drugom području svakodnevnog života. Svi imaju ideje iza kojih stoje i čijih se pravila drže. Tako je jednostavno lakše. Komunizam ima sva riješenja, kapitalizam ima sva riješenja... Svi nude odgovore i svi znaju da su u pravu. Budimo realni, niti komuniste zaista zanima zašto je kapitalizam dobar, niti obrnuto. Problem nije u sustavima, nego u ljudima. Problem je isključivo u nama. Svaki sustav dobar je samo onoliko koliko i ljudi koji ga čine, a mi smo previše ograničeni gledanjem kroz granice vlastitih izmišljenih pokreta i ideja da bi spoznali stvarnost i istinu. Tako nam je sve jednostavno, jer stalno znamo što je "ispravno", a što je "pogrešno" i živimo u stalnom strahu da će naš "ispravan" način života nestati pod prijetnjom nečega što je drugačije i novo. Nažalost, kada i prihvatimo nešto novo, tada najčešće stvaramo samo još jedan novi sustav, novi pokret, novu ideju, novu ovisnost oko koje ćemo izgraditi čitav novi svijet, svijet u kojem će sve konačno "biti kako treba". Stavljamo to u knjige, izmišljamo nove ličnosti na kojima ćemo temeljiti naš novi život, dižemo nove spomenike... Kada se mislimo probuditi?



Mislite da nije tako? Tko je kriv za trenutačnu krizu i recesiju? Banke i bankari, naravno. Njihova pohlepa i izdavanje loših kredita dovelo je do svega, zar ne? Da, ali koliko ljudi mora biti pohlepno da bi uopće pohlepa jednog bankara, jednog najobičnijeg pojedinca unutar ogromnog sustava došla do izražaja? Kome trebaju tri auta, kuća s bazenom, tri gostinjske sobe za goste koji dolaze jednom u tri godine... Često se priča i o velikom broju poginulih u prometu. Traže se odgovori i krivci i donose besmisleni propisi. Kako je moguće da postoji propis kojim se obvezuje da u vlastitom automobilu morate zavezati pojas!? Nije li to suludo!? Naravno, tu su i dobri propisi o ograničenju brzine i količine alkohola, ali sve to nekako i ne djeluje previše. Javljaju se i nove tehnologije, pa tako postoji ideja da se čitav prometni sustav digitalizira i stvore auti koji bi se vozili sami i jednostavno ne bi nikako mogli udariti u ništa zbog nekakvog velikog skupa senzora. Zvuči fantastično, zar ne? Je li ikome ikada palo na pamet da nitko nikada neće poginuti u prometu ako jednostavno ljudi budu vozili odgovornije? Sad vjerojatno zvučim kao suludi idealist, ali nitko ne može osporiti da je to tako. Možete smisliti stotine propisa i napraviti tisuće novih tehnologija, ali ako netko želi pijan sjesti za volan i voziti 200 km/h, tada će to i učiniti, budite u to sigurni. Možete ići u drugu krajnost, pa zabraniti sve aute brže od 150 km/h, ili čak zabraniti vožnju auta uopće. To bi svakako riješilo problem, ali da se uopće stvore uvjeti da se tako nešto učini, ljudi bi se morali korjenito promjeniti, tj. morali bi u potpunosti izgubiti i samu želju da voze brze i opasne aute, a tada takva zabrana ne bi čak bila ni potrebna. Shvaćate? Promjena uvijek dolazi od nas samih. Ima za to i primjer. Kod nas se već probalo zabraniti alkohol za volanom. Sjećate se famoznog zakona o 0 promila? Sjećate se kako je sve završilo? Ljudi takvu promjenu nisu htjeli i zakon nije imao nikakvog smisla niti učinka.

Kao odgovor na sve što se događa oko nas stalno izmišljamo nove ideje i idole. I sada se to događa! Kriza je i svi upiru prstom tražeći krivce. Teorije o tajnim društvima i skupinama ljudi koji sjede negdje iza kulisa upravljajući svime nailaze na plodno tlo u takvim okolnostima. Možda je to zaista i istina, možda smo samo dio neke velike urote, ali to na kraju uopće nije bitno, jer to je nešto što je jednostavno tako kako je ukoliko i je istina. Rađaju se tako novi pokreti kao odgovor na mrski kapitalizam i sve što je prouzrokovao. Odjednom su taj kapitalizam i elita koja ga vodi krivi za svako zlo u svijetu. Krivi za ratove, za glad, za siromaštvo, za sve što ne valja i naravno da ćemo stvoriti novi pokret kao otpor našem "novom" neprijatelju kojega smo odjednom detektirali. Problem je jedino što smo mi stvorili takav kapitalizam, što se borimo protiv vlastitog izuma, protiv vlastite ideje koja, eto, nije ispala kako valja. A kako se borimo? Tako da stvaramo novu ideju i novi pokret, koji će ovoga puta biti kako treba, jer ipak smo ovaj put u knjigu napisali da će sve biti super. Jedino što još nismo učinili jest da postanemo svjesni kako smo sami krivi za svako zlo koje nam se upravo sada događa, kako smo sami krivi za sve što nam se ne sviđa u svijetu, ali za razvoj takve svijesti će valjda biti vremena u budućnosti, zar ne? Zato ćemo se sada zadržati na novim pokretima i idejama, to je ipak lakše. A što je s ljudima koji se možda ne slažu s nama? Budite ozbiljni, pa sasvim nam je jasno kako naš novi pokret ima sve odgovore i kako je naš novi put potpuno ispravan... Kada se uistinu mislimo probuditi? Svaki pokret je obična laž, svaka ideja je laž, ma kako god ju nazvali. Sve što nastaje iz sukoba i otpora prema nečemu je obična laž!

"Most people tell you they want to get out of kindergarten, but don’t believe them. Don’t believe them! All they want you to do is to mend their broken toys. 'Give me back my wife. Give me back my job. Give me back my money. Give me back my reputation, my success.' This is what they want; they want their toys replaced. That’s all. Even the best psychologist will tell you that, that people don’t really want to be cured. What they want is relief; a cure is painful."
Anthony de Mello

Promjena uvijek dolazi kada ju ljudi zaista iskreno žele, bez obzira da li ona bila pozitivna ili negativna. Svaki sustav je odraz ljudi koji ga čine, a svi ljudi su nažalost uvjereni kako je njihov sustav najbolji. Mislite da je Marx htio da komunizam prouzroči milijune mrtvih i toliku patnju? Mislite da su Friedman ili Keynes željeli svijet pun socijalnih razlika i stalnih kriza? Mislite da su Muhamed ili Isus htjeli da se ljudi ubijaju zbog religije? Nije problem u njima i njihovim knjigama, već u ljudima koji se s njihovim idejama poistovjećuju i pretvaraju ih apsolutnu istinu, a ako se za nešto vrijedi žrtvovati onda je to istina, jer ona je uvijek ispravna. Ljudi ubijaju sebe i druge zbog nekakve istine, žrtvuju se zbog istine, pa čak i lažu zbog istine. Ukoliko smo zaista uvjereni da je nešto ispravno, tada smo sve spremni učiniti za to, a to uzrokuje neizrecivu patnju svima koji se s nama ne slažu, svima koji imaju neku svoju istinu. I što učiniti? Kako promjeniti svijet? Nikako, ali možemo mijenjati sebe. Svijet koji imamo je sasvim OK, mi smo problem.

Ozren Burić

Share on Facebook

nedjelja, 30. svibnja 2010.

Što je Zeitgeist pokret?

Većina čitatelja ovog bloga najvjerojatnije je upoznata s Zeitgeist pokretom i njegovim ciljevima, ali svejedno sam odlučio napraviti jednu malu opuštenu recenziju cijele stvari. Za početak krenimo s prva dva filma.

Zeitgeist, the movie & Zeitgeist: Addendum

Radi se o dva dokumentarna filma koje, ukoliko još niste, morate pogledati. Filmovi je režirao Peter Joseph, besplatni su i dostupni svima na servisu Google videos!
Zeitgeist, the movie: http://video.google.com/videoplay?docid=-594683847743189197#
Zeitgeist: Addendum: http://video.google.com/videoplay?docid=7065205277695921912#

Prvi film podijeljen je na tri dijela. Prvi dio kritizira religiju, naročito kršćanstvo, te je kao takav zaradio najviše kritika i oko njega se stvorila najveća kontroverza. Osobno, smatram da se radi o jednom interesantnom pogledu na religiju općenito, ali ipak mislim da se u nekim stvarima malo pretjeralo. Govorim to zato što osobno znam neke ljude koji su se, najblaže rečeno, jako naljutili nakon prvih 10 minuta filma, pa su jednostavno odlučili bojkotirati sve, a to je velika šteta. Drugi dio je zaista zanimljivo složen, ali nažalost radi se o temi koja je već toliko izlizana da se vjerojatno ljudima već diže kosa na glavi od samog spomena, a to je 11. rujna i napad na WTC. Zanimala vas ta tema ili ne, ja osobno ne vjerujem da se ne može naći bolji osvrt na taj događaj. Treći dio prvog filma je ustvari neka vrst uvoda u drugi film i po meni tu priča ustvari tek počinje. Otvaraju se pitanja povezanosti ratova, ekonomskih kriza, banaka i visoke politike, te navode neki primjeri iz prošlosti. Sve se nastavlja u drugom filmu, koji je ustvari i pretvorio Zeitgeist u globalni pokret. Zeitgeist: Addendum počinje s objašnjenjem nastajanja novca u državnom bankarskom sustavu, te tvrdnjom kako je čitav financijski sustav ustvari osmišljen kako bi se pomoću dugova kontroliralo čitavo društvo. Zvuči paranoično? Razmislite malo o današnjoj situaciji u našoj državi, ali i ostatku svijeta, pa tek onda stvorite zaključak. Nakon paljbe po financijskom sustavu i bankama, slijedi intervju se Johnom Perkinsom, gospodinom koji je u svojoj knjizi Confessions of an Economic Hit Man objasnio pojam korporatokracije, te naveo slučajeve u kojima je osobno sudjelovao u pokušajima podmićivanja nekih vlada kako bi popuštale zahtjevima moćnih kompanija. Film nakon toga završava s Venus Projektom i po meni radi se o najboljoj priči ispričanoj u oba filma. Jacque Fresco, revolucionarni znanstvenik i futurist, daje nam svoju viziju modernog društva temeljenog na jednakosti i racionalnosti.

Što je dobro, a što ne?

Koja bi bila generalna ocjena Zeitgeista? Svatko naravno ima svoje mišljenje, ali ja osobno dajem jednu visoku prolaznu ocjenu iz razloga što filmovi predstavljaju izvrsnu prvu stepenicu za početi kritički razmišljati o svijetu u kojem živimo (uostalom, nagrade na filmskim festivalima dovoljan su dokaz kvalitete filmova), ali naglašavam da to mora biti samo PRVA stepenica. Zašto? Kada sam prvi put pogledao filmove bio sam naprosto kompletno uvučen u čitavu priču, ali htio sam čuti i što "suprotna" strana ima za reći. Tako sam naišao na brojne kritike utemeljene na valjanim argumentima. Velik dio njih odnosi se na najkontroverzniji dio o religiji, pa sam čak i ja nakon istraživanja bio prisiljen priznati kako se radi samo o interesantnoj pričici, koja koliko ima osnove u povijesti i znanosti, toliko i nema. Dosta kritika upućeno je i prema ostalim dijelovima, a najkompletniju i najobjektivniju analizu oba filma možete pročitati na adresi: http://conspiracyscience.com/articles/zeitgeist/ - zaista vrijedi pročitati jer je rad izuzetno objektivan i sveobuhvatan. Da li to sve pak znači da su filmovi obična laž? Nikako! I dalje sam spreman tvrditi kako se radi o dokumentarcima koji zaslužuju mjesto u TOP10 među svim filmovima koje sam ikad pogledao. Ipak, naglašavam kako bi svatko trebao nakon gledanja krenuti na ostale materijale slične tematike, a tu prije svega mislim na Venus Project. Jednostavno, bilo bi šteta da čitav Pokret postane sam sebi svrhom i da se oko filmova počne stvarati neka vrst kulta, jer čisto sumnjam da je to ikada bio cilj autora.

Zeitgeist: Moving Forward

Treći iz serije Zeitgeist filmova naslovljen je Zeitgeist: Moving Forward. Kao što se iz naslova da zaključiti, radi se o filmu koji bi čitav pokret trebao dovesti na jednu novu razinu. Film možete besplatno pogledati na servisu YouTube!
Zeitgeist: Moving Forward: http://www.youtube.com/watch?v=4Z9WVZddH9w

Film je podijeljen na četiri zasebna dijela. Prvi dio Human Nature govori o načinima na koje društveno okruženje i kultura utječu na razvoj i oblikovanje ljudskog ponašanja. Drugi dio Social Pathology govori o problemima s kojima se susreće moderna ekonomija. Spominju se John Locke i Adam Smith, tj. njihove teorije o privatnom vlasništvu i razvoju slobodnog tržišta, ali glavnina sadržaja se odnosi na moderne probleme poput ubrzanog planiranog zastarijevanja tehnologije, inflacije i dugova. Treći dio nazvan je Project Earth i u njemu se objašnjava kako bi se najučinkovitije moglo upravljati svim resursima koje nam pruža planet Zemlja, koristeći pritom metode koje nudi Venus Project. Zadnji dio filma je Rise (eng. ustanak). Sustav se raspada i treba ga zamijeniti novim, dolazi do općeg bunta, ljudi odbacuju stare ideje i prihvaćaju alternativu koju nude Zeitgest pokret i Venus Project. Tako završava Moving Forward...
Osobno smatram kako je Zeitgeist: Moving Forward najbolji iz serije filmova. Za razliku od prva dva filma, u ovome je intervjuiran veći broj stručnjaka i znanstvenika. Kompleksnost tematike i predanost autora ka što boljoj obradi teme mogu se vidjeti i iz poprilično dugačkog trajanja filma koje iznosi preko 2 sata i 40 minuta. Nemojte da vas ovo obeshrabri, jer se zaista isplati izdvojiti vrijeme. Ipak, unatoč iznimnim pozitivnim pomacima, u nekim dijelovima i dalje se vidi podosta površan pristup tematici, što se prvenstveno odnosi na dio filma vezan za ekonomiju i implementaciju novih ideja. Također, zasmetao me i pomalo revolucionaran završetak. Naravno, za mene najsvijetlija točka ponovno je Venus Project, kao što je bio slučaj i u prva dva uratka. Ukratko, unatoč svim manama, Moving Forward nastavlja priču o Zeitgeist pokretu i svakako bi se trebao naći u svačijoj kolekciji najdražih dokumentaraca.

Sve u svemu, obavezno što prije pogledati filmove, a zatim se baciti online:
http://www.zeitgeist-pokret.com/
http://thezeitgeistmovement.com/
http://www.zeitgeistmovie.com/
http://www.thevenusproject.com/
http://www.fbdthemovie.com/
http://futureblog.net/wordpress/

Ozren Burić

Share on Facebook

"If there's a group like Amish people, that want to live their own lifestyle – they don't want to live in our city – they want to live out in the country, with their own projects. We’ll put up the buildings for them, design the buildings for them, design the food production systems for them – if they want us to. But we don’t control them."
Jacque Fresco

* Napomena!
Dio posvećen filmu Zeitgeist: Moving Forward naknadno je pridodan članku.

ponedjeljak, 26. travnja 2010.

Solarni brod i solarni avion

Solarna energija je energija budućnosti. Postoji puno skeptika, ali činjenica je da malo što može nadmašiti Sunce kao izvor topline. Problem leži u prikupljanju te goleme količine energije bez koje niti sam život na našem planetu ne bi bio moguć. Pa opet, već danas postoje brojne inovacije koje dokazuju kako će jednog dana upravo Sunce biti nezamjenjivo kada se radi o proizvodnji energije, transportu, grijanju i općenito svemu što susrećemo u svakodnevnom životu. Slijedi dokaz kako je moguće dvije najpopularnije vrste prijevoza na velike udaljenosti u potpunosti prebaciti na solarni pogon. Sve je još uvijek u ranoj fazi, ali negdje treba i početi, zar ne?

Solarni brod

U njemačkom gradu Kielu porinut je PlanetSolar, do sada najveći solarni brod ikada izgrađen. Radi se o katamaranu dužine 40 metara čija je površina prekrivena "mrežom" od čak 38,000 fotonaponskih ćelija na površini 500 metara kvadratnih, koje mu omogućuju da bez ponovnog punjenja plovi 3 dana i 3 noći. Izgradnja je trajala 14 mjeseci, a cilj projekta je nakon završetka svih testiranja oploviti svijet, i to prosječnom brzinom od 7,5 čvorova (najveća moguća brzina koju brod može ostvariti je 15 čvorova).



Brod je opremljen klasičnom tehnologijom dostupnom na tržištu, što dokazuje kako je već danas tehnologija obnovljivih izvora energije pouzdana i učinkovita. Sve u svemu, švicarski inžinjeri koji stoje iza cijelog projekta napravili su velik korak naprijed kada je u pitanju pomorski promet!

Solarni avion

Čini se da Švicarci imaju puno povjerenja kada je u pitanju solarna energija, jer je i solarni avion Solar Impulse djelo njihovih inžinjera, to jest tima koji je vodio Bertrand Piccard. Ovaj poznati pustolov već je 1999. obišao svijet u balonu, a sada isto namjerava učiniti i sa solarnim avionom.



Prvi let trajao je 1 sat i 27 minuta, a postignuta je visina od 1,200 metara uz brzinu polijetanja od 45 km/h. Inače, krajnji cilj je dostići visinu od 8,500 metara uz prosječnu brzinu od 70 km/h (maksimalna planirana brzina aviona je 150 km/h), a put oko svijeta odvijao bi se u nekoliko etapa, s time da bi avion svaki put neprekidno proveo u zraku najviše 5 dana. Najveća prepreka ostvarenju ovog ambicioznog nauma je noćno letenje, ali vjeruje se kako će 12,000 fotonaponskih pločica na krilima dužine nešto više od 60 metara biti dostatno da se prikupi dovoljna količina solarne energije, čijom će potrošnjom upravljati napredan kompjuterski sustav. Inače, s obzirom na impresivne dimenzije, čitav avion je izrazito lagan i težina mu iznosi samo 1,600 kilograma, od čega najveći dio od 400 kilograma otpada na litij-polimerske baterije. Pošto je avionski promet danas jedan od najvećih zagađivača, možemo se nadati kako će uskoro i velike kompanije shvatiti da se dugoročno itekako isplati ulagati u istraživanja vezana uz učinkovitije iskorištavanje solarne energije.

Ozren Burić

Share on Facebook

"The use of solar energy has not been opened up because the oil industry does not own the sun."
Ralph Nader

ponedjeljak, 29. ožujka 2010.

Glad... Zašto?

Mnogo je pokazatelja po kojima smo mi, ljudi, kao civilizacija još jako primitivni. Vjerojatno najočitiji takav pokazatelj je problem gladi u svijetu. Kada ne bismo bili dovoljno tehnološki napredni da proizvedemo dovoljno hrane za cijelu populaciju, to bi nas svrstalo nisko na nekoj ljestvici civilizacijskog razvoja, ali bi, pretpostavljam, to bilo možda lakše za progutati, jer eto, jednostavno ne znamo, nemamo metoda, znanja, tehnologije i sl. Međutim što onda reći za sadašnju stvarnu situaciju u kojoj imamo znanje, tehnologiju, resurse, a velik broj ljudi je i dalje gladan? Kako uopće opisati razinu civilizacije u kojoj si ljudi međusobno uskraćuju hranu opravdavajući to ekonomskim sustavom i doktrinama kao da su iste neki prirodni zakoni koji se ne mogu promijeniti? I koliko smo zaglibili u bespućima slobodnog tržišta da se ne možemo popeti na prvu stepenicu globalnog društvenog razvoja koja bi značila da smo barem osnovnu ljudsku potrebu – hranu (o pitkoj vodi drugom prilikom) – stavili iznad bilanci, profita, margina i ostalih nebuloza kojima smo sami sebe porobili?

Tražeći odgovore i potvrdu sumnji u besmislenost i bespotrebnost gladi u današnjem svijetu, naišao sam na zanimljivu knjigu: "World Hunger: 12 Myths", koja je originalno izdana 1986. godine, ali je imala nova izdanja i nakon toga. Na kraju članka je link na sažetak, a ukratko kaže slijedeće:

Na svijetu ima dovoljno hrane da svaki čovjek svakoga dana dobije 2kg (uključene žitarice, voće, povrće, sve). Problem je što si mnogi to ne mogu priuštiti.
Priroda i prirodne katastrofe nisu krive za glad. Kada potres strese Haiti ili tsunami Aziju, pa nastanu humanitarne katastrofe, nije tome kriva priroda jer su ljudi i prije toga živjeli lišeni posjeda, u dužničkom ropstvu i radili za smiješan novac, a sada to samo izlazi na vidjelo. Prirodne katastrofe znače glad samo za siromašne.
Kada zimi umiru beskućnici po gradovima, teško je za to kriviti hladnoću, a isto vrijedi i za glad. Krivac je ekonomski sustav koji ne pruža svima iste uvjete i društvo koje ekonomsku korist stavlja ispred zdrave pameti.
Prenapučenost je problem u mnogim državama, ali ona nije uzrok gladi, već još jedna posljedica nejednakosti u društvu, društvu koje lišava ljude, a posebice siromašne žene, ekonomske perspektive i sigurnosti. Brzi rast stanovništva i glad obilježja su zemalja u kojima su posjed zemlje, posao, edukacija, zdravstvena skrb i mirovinsko osiguranje izvan dohvata većine ljudi.
Borba protiv gladi ne uzrokuje onečišćenje okoliša. Većina onečišćenja pesticidima, deforestacije i slično djela su velikih korporacija koje svoje proizvode plasiraju u razvijenim zemljama. Uvođenje novih poljoprivrednih tehnologija u nerazvijene zemlje samo po sebi neće postići ništa u suzbijanju gladi jer višak proizvedene hrane neće imati tko kupiti. Obično je u zemljama koje su imale poljoprivrednu reformu i uvele nove tehnologije rastao izvoz hrane, a broj gladnih je ostao isti ili se čak povećao.
Veliki posjedi i farme nisu uvijek najbolje rješenje i nisu uvijek najproduktivniji. Redistribucija obradivih površina u mnogim bi slučajevima rezultirala povećanom proizvodnjom i direktnim smanjenjem broja gladnih. Studija Svjetske banke kaže da bi se u sjevero-istočnom Brazilu tim potezom povećala proizvodnja za 80%.
Slobodno tržište kao čimbenik distribucije dobara može istrijebiti glad jedino kada je kupovna moć veoma disperzirana. Tu bi ključnu ulogu trebala imati država koja bi svojim mjerama putem poreza, kredita i zemljišnih reformi trebala disperzirati kupovnu moć prema siromašnima. Privatizacija i deregulacija tržišta sigurno nisu korak u tom smjeru. Promicanje slobodne trgovine kao rješenja za problem gladi potpuni je promašaj, ako je ikada netko i povjerovao u to. Veliki je broj primjera u kojima se glad u nekoj državi proširila nakon pristupanja NAFT-i, WTO-u i slično.
Pogrešno je misliti da su gladni ljudi pasivni pa su zato gladni i siromašni. Kada netko nema hranu, preživljavanje iziskuje veliki napor. Da su siromašni uistinu pasivni, ne bi niti preživjeli. Po cijelom svijetu od zapatista u Meksiku do Landless People's Movementa u Južnoj Africi, gdjegod ljudi bespotrebno pate javljaju se pokreti za promjene. Ljudi će se nahraniti ako im se to dozvoli. Ne treba im pomagati, treba samo ukloniti prepreke koje im namećemo, počevši od MMF-a, pa nadalje.
Međunarodna pomoć radi izravno protiv interesa gladnih, a u korist postojećih elita. Ako se stvarno želi pomoći neka se s tim novcem otplaćuju ogromni dugovi zemalja trećeg svijeta. Svi mi sretnici u razvijenijem dijelu svijeta ne profitiramo od stvaranja kaste izgladnjelih koji su spremni raditi za šaku riže dnevno.

Ukratko, problem gladi u svijetu je stvaran. Oskudica hrane koja bi mogla biti jedini opravdani uzrok gladi – ne postoji.

Nenad Šarlija

Više na:
http://www.foodfirst.org/node/1480
http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=54623&topic=69


"If you can't feed a hundred people, then just feed one."
Mother Teresa

"A hungry man is not a free man."
Adlai E. Stevenson

"It's really very simple, Governor. When people are hungry they die. So spare me your politics and tell me what you need and how you're going to get it to these people."
Bob Geldof

"The right time to eat is: for a rich man when he is hungry, for a poor man when he has something to eat."
Meksička