Zašto se vode ratovi?

Većina vojnih sila koje su stvarane kroz povijest nisu stvarane da brane demokraciju i slobodu, već da brane interese raznih lobija. Zvuči kao paranoična teorija urote, ali postoje brojni logički argumenti koji potkrijepljuju tu tvrdnju. Malen je broj oružanih snaga kroz povijest stvoren kako bi se isključivo obranilo civilno pučanstvo i slobodu naroda čije su interese zastupali pod direktnom prijetnjom osvajanja. Neki od takvih primjera su hrvatska vojska, koja je nastala kao odgovor na direktnu agresiju JNA, vojska Kosova, koja je također nastala kao odgovor na agresiju JNA, jugoslavenski partizani i ostali europski pokreti otpora u Drugom svjetskom ratu, koji su stvoreni kao odgovor na fašističku invaziju, i tako dalje. Ipak, to su samo izolirani primjeri, koji u biti ne daju kompletnu sliku o razlozima vođenja brojnih velikih ratova kroz povijest.

Stvar je jednostavna, ratovi se ne vode za slobodu ili demokraciju, već za novac ili ekspanziju. Da ne zalutamo previše u predaleku povijest, najbolje je koncentrirati se na 20. stoljeće. Uzmimo za početak Domovinski rat koji nam je, nažalost, najbolje poznat. Nepobitna je istina da je Hrvatska u tom sukobu bila žrtvom agresije i o tome se uopće ne treba raspravljati, ali razmotrimo malo kako je rat krenuo i kako su se prema cijelom tom sukobu odnosile svjetske sile. Iako je istina da nitko u svijetu nije htio da se taj rat započne, već su htjeli očuvanje Jugoslavije kao zajednice naroda zbog viših političkih i strateških interesa, ponašanje svjetskih sila nakon što su shvatile da to neće biti moguće nikada mi nije bilo do kraja jasno. Sa stajališta obrane demokracije i ljudskih sloboda, jedino logičko riješenje na nemogućnost održavanja Jugoslavije kao nacije bilo bi apsolutna garancija hrvatske nezavisnosti i nezavisnosti ostalih država, ali to se ipak nije dogodilo. U političkim krugovima tadašnje Europe stvarala se nak vrst umijetne dileme treba li Hrvatsku podržati ili treba cijelu situaciju tretirati kao najobičniji građanski rat. A zašto? Hrvatska ima preko 1,000 godina zapisane povijesti koja jasno dokazuje kako se radi o narodu s punim pravom na samoodređenje prema demokratskim načelima. Zašto se to pravo nije branilo? Razumijem nevoljkost bilo kojeg naroda da šalje svoje vojnike da ginu u ratu za tuđe interese, ali poanta je u tome da do toga nije trebalo niti doći. Ujedinjeni politički istup svih svjetskih sila bio bi i više nego dovoljan da se situacija smiri. Do toga nije došlo, pa je zato Hrvatska danas u gospodarskoj i ekonomskoj poziciji u kakvoj jest, kao i ostatak bivše Jugoslavije, izuzev možda Slovenije.

Da previše ne zaglibimo sad u razloge zašto je to tako, a koji iskreno ni meni nisu do kraja jasni i definirani, okrenimo se još jednom sukobu koji je u to vrijeme bio aktualan. U kolovozu 1990. iračke su snage zauzele Kuvajt. Usljedila je žestoka diplomatska reakcija svih većih svjetskih sila, a ubzo nakon nje i odlučna vojna akcija. Nitko u tom trenutku nije dvojio da li treba slati vojnike da ginu u ratu za tuđu slobodu i demokraciju. Istina je da Kuvajt nije prije toga bio u zajedničkoj državi s Irakom, pa je politička situacija nešto drugačija od bivše Jugoslavije, ali ja mislim da će se svi složiti kako to i nije ono što primarno razlikuje Kuvajt od Hrvatske. Da stvar bude još gora, Husseinu je dozvoljeno da zadrži gotovo apsolutnu vlast u Iraku, iako se radilo o diktatoru koji je držao do demokracije i slobode isto kao što je Milošević držao do slobode i prava hrvatskog i ostalih naroda bivše Jugoslavije. Stabilni Irak bio je apsolutni prioritet, barem u narednih 10 godina dok se ne razvije situacija u kojoj će se njegova nestabilnost biti isplativa uz veliku ekonomsku korist određenih lobija, uključujući naftne i građevinske, kao što je vidljivo danas.

Odmaknimo se sada od ratova povijesti i teorija urote, koje mogu i ne moraju biti istinite. Razmotrimo trenutačnu situaciju. Zašto SAD, Velika Britanija, Francuska, i ostale velesile imaju vojske kakve imaju? Da li je to zbog obrane demokracije i zaštite državnosti? Ako je jedina svrha vojske da brani narod i osigurava slobodu, zašto onda postoje nosači aviona, strateški stealth bombarderi, podmornice i prekomorske baze? Kako se to brani sloboda nosačima aviona čija je jedina svrha projekcija vojne sile na tuđi teritorij? Demokracija i sloboda ne brane se napadima na tuđi suverenitet, već otvaranjem mostova među narodima, komunikacijom između vlada i dijeljenjem tehnologije i resursa. Vojnici koji vjeruju da se bore za svoju slobodu tisućama kilometara odvojeni od svojih obitelji i jedine slobode koju imaju, čine to da osiguraju svoju egzistenciju i donesu kruh za obiteljski stol, a ne da obrane demokraciju, jer žrtvujući slobodu razmišljanja ne može se braniti demokraciju i slobodu. Ubijanje djece i bespomoćnih civila ne može rezultirati slobodom i demokracijom, već samo smrću i daljnjim razaranjem. Varaju se svi koji vjeruju da političari i proizvođači oružja toga nisu svjesni. Njihov interes nije human i ispravan, već isključivo financijski. Oni to znaju, pa zato ostaju sakriveni u svojem malom svijetu uživanja i bezbrižnosti, daleko od svih patnji i jada koje uzrokuju njihovi ratni strojevi i legije stotina tisuća vojnika ispranih mozgova. Rat za njih nije stvaran. Rat je za njih samo jedna stepenica koja im donosi korak bliže apsolutnoj vlasti i moći. Kako očekivati pravednu demokraciju u kojoj odluke o životu i smrti donose ljudi koji profitiraju od smrti, a ne života? Što može prekinuti taj ciklus smrti i razaranja? Teško pitanje.

Da li znate kako je američka vojska zakoračila u profesionalizam? Vijetnamski rat bio je velika sramota za Ameriku, to nije upitno. Problem je u načinu na koji se iz raznih gledišta gleda na tu sramotu. Za jedan dio ljudi radi se o velikoj ljudskoj sramoti, jer ono što je američka vojna sila radila u Vijetnamu nije bilo obrana demokracije, već orhanizirani pokolj pod izlikom borbe za demokraciju i ljudske slobode, a drugi na tu sramotu gledaju kao na vojnu sramotu, jer je američka vojska izgubila od na papiru puno slabijeg protivnika. Zašto se to dogodilo? Američka intervencija, ili bolje rečeno azijska avantura, nije imala potporu u narodu. Tisuće leševa mladih Amerikanaca dolazile su kući, a tisuće novih prisilno su slane da ih zamjene u ratu. Nitko nije shvaćao kako je moguće da se radi o borbi za slobodu i demokraciju, a još manje ljudi je shvaćalo kako se tu radi o borbi za Ameriku. Pod pritiskom javnosti, vojska se povukla i rat je izgubljen. Po mojem osobnom mišljenju radilo se o najvećoj pobjedi demokracije i humanosti u američkoj povijesti. Američki narod digao je glas i rekao da neće dozvoljavati da se njihova vojska, koja je stvorena da brani Ameriku i njihovu slobodu, koristi za neke nejasne političke ciljeve i ubijanje civila na drugom kraju oceana. Što je učinjeno poslije toga? Vojni vrh smatrao je kako nikad više ne smije doći do situacije u kojoj predsjednik ne može vojno intervenirati bilo gdje u svijetu ako za to nema potporu američkog naroda. Stvorena je vojska profesionalaca koji su plaćeni da ratuju bez ikakvog pitanja i propitivanja posljedica ili razmišljanja o nekim višim moralnim načelima. Pošto se radi o ljudima koji su to sami izabrali, odmah je lakše i američkom narodu, a kako narod često ima zadnju riječ kada se radi o odlukama koje donose njegovi izabrani dužnosnici, tako se sada ratovi mogu voditi pod svakakvim izlikama. Razmislite što bi bilo da se referendumom mora donositi odluka o ratu? Tada politički razlozi možda i nebi bili dovoljni da se olako donosi odluka o životu i smrti tisuća ljudi? Možda je to riješenje za problem ratova u svijetu, ili barem jedno od njih, ali o tome možda više nekom drugom prilikom.

Neki su u stanju reći kako je rata uvijek bilo i kako će ga uvijek biti. S obzirom na ono čemu nas uči povijest čovječanstva, teško je osuđivati ih zbog takvih razmišljanja. Istražujući povijest raznih naroda stječe se dojam kako je ratovanje duboko usađeno u ljudskoj prirodi, ali ratovanje je direktni rezultat ljudskog ponašanja, a s ponašanjem se čovjek ne rađa, već ga uči prolazeći kroz život. Upravo u tome leži nada da ćemo jednog dana kao ljudi učiti svoju djecu drugačijim stvarima i ispravnijim vrijednostima, pa makar se morali naći pred samim rubom da krenemo u tom smjeru, jer ja na gore priloženoj slici vidim dvije žrtve ratovanja, a ne samo jednu.

Ozren Burić

Share on Facebook

"I know not with what weapons World War III will be fought, but World War IV will be fought with sticks and stones."
Albert Einstein

"Naturally the common people don't want war; neither in Russia, nor in England, nor in America, nor in Germany. That is understood. But after all, it is the leaders of the country who determine policy, and it is always a simple matter to drag the people along, whether it is a democracy, or a fascist dictatorship, or a parliament, or a communist dictatorship. Voice or no voice, the people can always be brought to the bidding of the leaders. That is easy. All you have to do is to tell them they are being attacked, and denounce the pacifists for lack of patriotism and exposing the country to danger. It works the same in any country."
Hermann Goering

"I dream of giving birth to a child who will ask: Mother, what was war?"
Eve Merriam