utorak, 12. svibnja 2009.

Izbori - Da li glasati?

Bliže nam se još jedni izbor i vrijeme je da svi odlučimo za koga ćemo glasati, zašto i da li ćemo uopće glasati. Moji stavovi o demokraciji su opisani u nekim prijašnjim postovima, pa ne bih sada htio gubiti vrijeme i vrijedan prostor na to, ali zato bi rado volio opisati kako ja gledam na proces odlučivanja kome dati taj vrijedan glas, to jest da li ga uopće nekome dati?

Za početak, smatram da ona izreka koja kaže da čovjek koji ne izađe na izbore daje svoj glas pobjedniku nije točna. Ne vidim razlog zašto bi netko tko ne vidi kandidata u kojeg ima povjerenja morao dati glas bilo kome. Ona teorija da je "od dva zla bolje ono manje" po meni ne drži vodu kada se radi o demokratskom procesu glasanja. To je i jedan od razloga zbog kojih sam odlučio ne izlaziti na izbore. Smatram da veću poruku šaljem ako ne izađem na izbore nego ako izađem i dam svoj glas nekoj marginalnoj stranci čisto zato da bih mogao reći kako sam ispunio svoju građansku dužnost.

Također, ne vidim ni osnove u tvrdnjama da ljudi koji nisu izašli na izbore nemaju pravo dizati svoj glas u slučaju da im nešto u državi smeta. Demokracija nije ograničena na one koji su glasali na izborima. Svaki čovjek ima pravo dizati svoj glas ako vidi da su mu njegova prava ugrožena, bez obzira za koga je glasao i da li je uopće glasao.

Zašto sam se toliko koncentrirao na neglasanje? Smatram da je to jedini učinkoviti način da ljudi kažu političarima kako nečime nisu zadovoljni. Prosvjedi radnika, studenata i umirovljenika ili pak loše stanje u gospodarstvu, socijali i zdravstvu pokazali su se kao neučinkoviti kada je riječ o pokretanju promjena među političarima iz jednostavnog razloga što oni malo osjećaju ili pak uopće ne osjećaju posljedice navedenog. Političari ne osjećaju čak niti ako izaberete opoziciju, barem ne koliko bi trebali, jer im većina povlastica iz aktivnih dana ostaje, a dobar dio njih ne izgubi čak niti svoja mjesta u parlamentu i ostalim predstavničkim tijelima. Jedino što bi političari osjetili jest neizlazak birača na izbore i blokada vlasti.

Naime, ukoliko malo pregledate predizborne programe, obećanja i kampanje vidjeti ćete i mnogo čisto praktičnih razloga zašto ne glasati. Kao prvo, obećanja političara su dosta nejasna i nedefinirana:
"Uložiti ćemo u socijalne programe!"
"Potaknuti ćemo gospodarstvo!"
"Rješiti ćemo prometna pitanja!"
"Uložiti ćemo u nove projekte!"
"Stvoriti ćemo nova radna mjesta!"
... i tako dalje da sad ne nabrajam.
Moje pitanje je: "Kako?"
Mene kao birača ne interesiraju ciljevi, već metode. Ja želim čuti zašto su gradnje nekih dvorana, mostova ili cesta isplativije od ulaganja u modernu opremu u obrazovnim ustanovama, ne kažem da nisu, ali želim čuti zašto. Želim znati kako će se otvoriti nova radna mjesta. Želim znati kako se to planira pokrenuti gospodarstvo, kojim mjerama i programima. Ukratko, želim slušati o konkretnim stvarima i problemima, a ne o dosta širokim obećanjima.

Nadalje, možemo razmotriti i hvalisanje političara s ostvarenim projektima. Ja o tome ne želim uopće slušati. Na raspravi u kojoj sam nedavno sudjelovao na forumu jedan je forumaš dao zanimljivu izjavu:
"Društvene ustanove se tretiraju kao svetinje umjesto kao servisi. Ja se moram klanjati općinskom službeniku umjesto da se on klanja meni. To strašno iskrivljuje društvene odnose. Ja moram iskazivati poštovanje prema liječniku ili policajcu umjesto da oni iskazuju poštovanje prema meni. I tako dalje. Puno je stvari postavljeno krivo, a sve su one dijelovi jednog velikog mozaika koji prilično loše funkcionira."
Dotični nigdje ne spominje političare, ali slična logika može se primjeniti i na njih. Ne želim slušati o dobrim stvarima koje su napravljene jer je i dužnost političara da ih ostvare. Želim čuti razloge zašto se neke stvari nisu napravile, a bile su obećane.

Ukoliko razmotrim sve navedene faktore i zaključim da nisam zadovoljan s ponuđenim, zašto da izađem na izbore? Svojim neizlaskom na izbore izražavam svoje nezadovoljstvo ponuđenim programima i kandidatima, a ne svoju nezainteresiranost za budućnost države, kako to neki žele prikazati. Jedino što može potaknuti političare na kvalitetnije programe, ili bolje rečeno konkretnije programe, jest nedovoljan odaziv birača u kojem slučaju se izbori ponavljaju. Naravno, niti drugi pokušaj ne bi vjerojatno doveo do boljih programa, jer je puno vjerojatnije da bi političari prikriveno preklinjali ljude da jednostavno izađu na izbore, ali treći, četvrti...

Ukoliko vas je strah da bi država prestala funkcionirati da dođe do nečeg takvog, to se ne bi dogodilo. Državni aparat koji je zaista bitan u svakodnevnim operacijama unutar države je veoma dobro uhodan i ima malo veze s političkom elitom koja izlazi na izbore. Niti bi policija prestala loviti kriminalce, vatrogasci gasiti požare, profesori predavati u školama, službenici izdavati dokumente... Velika većina stvari nastavila bi funkcionirati kao i prije izbora.

Za kraj, volio bih s malo humora završiti ovaj post:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/53128/Default.aspx
http://www.net.hr/vijesti/izbori-2009/page/2009/05/12/0039006.html?pos=n2
http://www.net.hr/vijesti/izbori-2009/page/2009/05/08/0642006.html?ref=t

Ozren Burić

Share on Facebook


"Individual rights are not subject to a public vote; a majority has no right to vote away the rights of a minority; the political function of rights is precisely to protect minorities from oppression by majorities (and the smallest minority on earth is the individual)."
Ayn Rand

"Anything important is never left to the vote of the people. We only get to vote on some man; we never get to vote on what he is to do."
Will Rogers

"Republicans have been accused of abandoning the poor. It's the other way around. They never vote for us."
Dan Quayle

"Under democracy one party always devotes its chief energies to trying to prove that the other party is unfit to rule - and both commonly succeed, and are right."
Henry Louis Mencken

3 komentari:

  1. Onaj koji nije izašao na glasanje objasnio bi to vrlo racionalno: 'U niti jednom ponuđenom programu nisam pronašao ono što sam spreman prihvatiti (glasati)'. Onaj koji je glasao objasnio bi to jednim od frazeraja (navedenih u postu) – građanska dužnost, izbor između dva zla ili nekim drugim nedefiniranim obećanjem političara.
    U ovome trenutku iz prezentiranog 'menua' osobno ne nalazim niti jedan razlog zašto bih i sam izašao na slijedeće izbore.

    NE glasanju jeste jedan od učinkovitih načina da birači kažu političarima kako mnogočime nisu zadovoljni. Ipak, ne jedini. Političari su čudna 'svojta'- oni odgovorom raspolažu za sve i u naprijed. Već sutra tih potrebnih 51% može biti 41 % potrebnih za pravovaljane izbore i u nedogled.
    'Ulici' (radnici-rad, studenti-znanje, poljoprivrednici-hrana, majke-novi život, itd.) ipak dajem prednost. Pa i u evoluciji suvremene (novije) demokracije 'ulica' je iznjedrila pravo na glas, pravo na izbore. Pod pojmom 'ulica' isključivo vidim ne nasilne metode, ma da 'slučajno' polupani izlog … dva… ne nalazi argumente za anarhiju.
    Problemi tek sada nastaju. I 'ne' (glasanju) i 'ulica' u konačnici prejudiciraju … nove izbore. Da država sigurno ne bi prestala funkcionirati – to stoji. Da državni aparat ima malo veze s političkom elitom – to apsolutno ne stoji. Osobito ne ako 'pozicija' i 'opozicija' zamjene uloge. Zamislimo samo 'ršum' na htv 1 i 2. 'Ršum' u ljudima i programima. Jesmo li sigurni da bi L. Červar i dalje bio trener rukometne reprezentacije ?
    Ma koliko nas ili njih izašlo na izbore, koji traju 12 sati u odnosu na četiri godine nekoga mandata, još slijedeći 100 godina (govorim o Zapadnom Balkanu) svi oni će biti legalni i uvijek će na njima netko biti izabran. Pitanje je – kako isto tako, u što kraćem roku, iste te razvlastiti kada prestanu provoditi obećani i od nas većine prihvaćeni program ?

    OdgovoriIzbriši
  2. Ja trenutno također jedinu prihvatljivu opciju na predstojećim izborima smatram neizlaženje. Zato što taj čin nabliže opisuje ono što ja mislim o trenutnom stanju stvari u našoj politici. S tim da bi takvo izjašnjavanje imalo daleko veći značaj i smisao kada bi postojala odredba o tome da su izbori valjani ako na njih izađe barem 50% birača. Što bi bilo i logično, jer bi tada u slučaju da recimo 55% birača ne izađe, to značilo da većina ljudi u ovoj zemlji ne priznaje vlast koju je izabrala manjina. Ali to nije tako. Zanimljivo je i kako se studentima koji blokiraju sveučilišta spočitava kako vrše teror nad većinom, odnosno kako onemogućavaju većinu da pohađa nastavu, što u biti nije točno, točnije bi bilo reći da manjina iskorištava pasivnost većine i nameće svoj stav, što se u stvari događa i na izborima. Tu je glavni problem neizlaženja, jer sustav isto percipira mene koji nisam izašao jer mislim da sustav ne funkcionira i nekoga kome se nije dalo taj dan izaći iz kuće.

    Nije, naravno nužno mjenjati sustav, nije se nužno približavati neposrednoj demokraciji da bi stvari postale bolje, iako ja mislim da je to ispravan put. Hoću reći, nije problem u sustavu nego u njegovom nefunkcioniranju. kada bi višestrnački sustav funkcionirao kod nas, vjerojatno ih izašao na izbore i odabrao opciju najbližu mojem stavu. Međutim za to ne postoji opća pretpostavka, a to je bitna programska razlčika među strankama, ili kako neki čovo danas u Novom listu reče, diferencirana politika među strankama, dakle da stranke zauzimaju različita stajališta u vezi određenih problema. To kod nas ne postoji i mislim da to nije potrebno pobliže objašnjavati. Dakle u situaciji kada svi imaju iste programe, ako ih se tako uopće može nazvati, koji bi ja trebao imati motiv glasati za bilo koju od opcija? Jedino po čemu se razlikuju kandidati, odnosno stranke, su slogani, pamfleti, brošure ... Poanta dakle nije u samom sustavu, već u njegovom funkcioniranju, međutim ne vidim način kako bi se sustav sam od sebe mogao izliječiti, kako bi konkretno ove naše jadne stranke odjednom trebale početi vrviti sposobnim ljudima koji bi iznosili vizije, unosili inovacije, iznosili rješenja, ukratko ne vidim kako stvari u okviru postojeće situacije mogu ići nabolje, potreban je neki šok kao trenutak prevrata. U situaciji kada bi se ponavljali izbori radi neizlaska glasača vidim mali tračak nade, ali ono, jako mali, tako da neću glasati na ovim izborima.

    OdgovoriIzbriši
  3. Šok kao trenutak prevrata ? Prevrata u korist čovjeka pa tako i čovječanstva u pozitivnom smislu. Što se Balkana tiče (i Zapadni i Istočni ovdje je isto) ne treba gajiti iluzije, neće ga biti. Tek kao puka refleksija na nekakav svjetski događaj? To eventualno!
    Ova ''održiva demokracija'' zasnovana na ''obnovljivim izborima'' – braniti će to Elite svim sredstvima, i onim najradikalnijim. Ne zaboravimo kako su završili protesti V. Kanižaj (za Tuđmana), protesti radnika sisačke željezare (Račan). Ako ne prihvatiš ponuđene laži i prijevare – dobiješ batine. Sanader je sadašnjost, Milanović možda budućnost – ne osijećam razliku između navedene prošlosti i sadašnjosti i pretpostavljene budućnosti. A tek Kinez ili Rus ? Niti da pisne ! A kako tek ''marinci'' tuku – i doma i na strani!

    Programska razlika među strankama? Sve su to samo inserti iz bezbroj strategija koje su sve vlade do danas to olako stavljale na papir. Izrugivali smo se ''petoljetkama'' od prije 60 – 70 godina. Što imamo danas? ''Četveroljetke'' - svaka za sebe, bez poveznice u odnosu na prošlu.
    Pokretanje proizvodnje i otvaranje novih radnih mjesta?!?! Proizvodnja hrane?!?! Smiješan program političkih stranaka (još uvijek partija i partijica).
    Zemlja proizašla iz rušilačkog rata - nije li Ustavna obaveza svih (državnih i stranačkih političkih lidera još i više) zaposliti i nahraniti svoje građane. Uzgred – zaposlenih je sve manje a gladnih sve više.

    Teror manjine nad većinom? Na nekoliko mjesta sam pročitao definiciju oblika vladavine kod nas – ''parlamentarna tiranija''. Trenutačna je to istina. Zašto je tako? Možda? Korporacija NATO + EU otvara bezbroj ''beneficiranih i bonusiranih ne radnih radni mjesta''. Korporativni kandidati ''pozicionari'' i ''opozicionari'' … gaze li ga … gaze prema tom cilju. A najkraći put je preko nas ostalih. Ja sam da im oprostimo – ipak je to životno-politički cilj.
    Studenti filozofi i ostali. Nešto najljepše i najtoplije što nam se u zemlji dogodilo u poslijeratnom razdoblju. Pišemo o njima ne dovoljno. Ne dovoljno im dajemo i podršku.

    Kako bi se sustav sam od sebe mogao izliječiti? Sustav = stator, sam od sebe jednostavno zakonima fizike (valjda) ne moguće. Dakle, ostaje još samo pomoću ''centripetalne sile'' (Elite) – njima to nije u interesu ili pomoću ''centrifugalne sile'' (mi svi ostali) – koji smo ne moćni. Što nam je ostalo? Ona teza od početka priče – šok kao trenutak prevrata.

    OdgovoriIzbriši