Demokracija... Riječ za koju su umirali milijuni i koja se često postavlja kao primjer uspjeha civilizacijskog procesa koji traje stoljećima. Danas smo svjedoci brojnih sukoba u kojima se demokracija ljudima nameće kao jedini društveno prihvatljivi model vladavine, ali znamo li mi uopće što je to demokracija? Postoji više vrsta demokracije, ali ona "čista" ili direktna demokracija u kojoj svaki pojedinac zaista sudjeluje u procesu donošenja odluka uglavnom nije moguća, osim ako se ne radi o malim skupinama sa izraženim zajedničkim interesima. I u čemu je onda problem demokracije? Pošto sam do nedavno kratko i sam bio pripadnik jedne veće političke stranke, dobio sam inspiraciju da napišem i o tome jedan članak.Većina današnjih demokracija funkcionira na principu zastupničkih tijela. Svako toliko održavaju se izbori na kojima ljudi biraju kandidate koje su im ponudile velike političke opcije, to jest stranke, a koji potom predstavljaju ljude u zastupničkim tijelima poput parlamenata ili vijeća. Tako to funkcionira u teoriji. Nakon što na izborima izaberete svoje predstavnike, vi se zapravo sljedećih nekoliko godina prepuštate na milost njihovoj samovolji. Za što vi ustvari glasate? Da li glasate za smanjenje plaća i mirovina? Da li glasate za korumpirano pravosuđe i zdravstvo? Da li glasate za megalomanske projekte koji koriste samo privatnom kapitalu? Ne. Vi čak niti ne glasate za pojedince. Glasovi se daju skupinama ljudi koje se vode zajedničkim interesom. To je ustvari najobičniji proces nagrađivanja prema zaslugama. Ukoliko ste šef nekog malog stranačkog ogranka dovoljno je da obećanjima i raznim nagradama prikupite što više glasova i zagarantirana vam je fotelja. Što ste moćniji i imate veće stado, to jest veći utjecaj, to su i nagrade koje dobivate veće. Tako sutra kao profesionalni odvjetnik postajete ministar turizma, ukoliko ste se pak eventualno inkriminirali kao ministar gospodarstva, za vas uvijek ima mjesta u ministarstvu obrane, a u slučaju da stranka s kojom morate koalirati zahtjeva jedno određeno ministarstvo, tada se za vas uvijek može napraviti novo ministarstvo. Ukoliko vam se možda čini da vam je ovo sve odnekud poznato, ne brinite, jer sve sličnosti sa stvarnim događajima nisu uopće slučajne.
Problem je više nego očit, a rješenje nimalo jednostavno. Kao što sam rekao na početku, prava demokracija moguća je samo u malim zajednicama, pa bi tu trebalo tražiti i rješenje. Pritom naravno treba paziti na kriterije po kojima se te zajednice formiraju, ali ako pitate mene to bi trebalo biti nešto kao da se izbor za ministra znanosti i obrazovanja održava prema kriterijima koje su postavili znanstvenici, a ne politika. Političke stranke nam u novom društvu nisu potrebne jer napredak tehnologije ionako uklanja ograničenje da se izbori mogu održavati u dugačkim vremenskim periodima. Apsurdno mi je da su se prije 100 godina izbori održavali svake 4 godine isto kao i danas.
Danas postoje i internet i elektronski sustavi komunikacije koji nam omogućavaju da u svakom trenutku imamo uvid u ono što se događa unutar naše države. Doslovce možemo kontrolirati gdje ide svaka lipa ili cent državnog proračuna, pa se jedino postavlja pitanje zašto se to ne čini. Ti sustavi također omogućuju da nam svaka sjednica vlade ili bilo kojeg sličnog odbora uvijek bude otvorena. Nikad mi nije bilo jasno zašto se održavaju sve one sjednice zatvorene za javnost? Ustvari jasno mi je oduvjek, ali nikad se nisam previše time zamarao. Tehnologija nam nudi rješenja za velik dio problema koje nam donosi ovakva demokracija kakvu imamo danas. Ako zaista imamo u svakom trenutku uvid u životopis neke osobe, tada ustvari više ne trebamo čekati da tu osobu nominira neka velika politička stranka, jer one nominiraju samo kad im je to u njihovom privatnom interesu, već ju jednostavno možemo nominirati sami. Zašto da se čeka da SDP, HDZ, HSS i slični izvrše svoje unutarnje izbore kako bi dali nekog kandidata koji je prije svega prihvatljiv njima, ako se društvo prije izbora može angažirati da jednostavnim procesom nominacija izbaci svoje kandidate? Naravno, i tu bi postojala mogućnost malverzacija i političke trgovine, ali u puno manjoj mjeri nego kad se radi o nekom zatvorenom krugu ljudi poput neke stranke.
Znam da je ovaj sustav koji sam predložio sve samo ne savršen i da u biti nisam ponudio neka revolucionarna rješenja, ali nije mi to bio niti cilj. Htio sam samo istaknuti neke probleme s kojima se suočava moderno društvo, jer mi se na neki način čini da države svijeta u biti žive od izbora do izbora, bez nekog kontinuiranog razvoja društva u cjelini.
Ozren Burić
"The English think they are free. They are free only during the election of members of parliament."
Jean Jacques Rousseau
Čudno je to sve. Zadovoljena je forma, kao narod vlada. A u praksi to malo šteka. Veliki je jaz između mene kao birača i njih kao političara. U većini slučajeva postali su elita koja je samoj sebi svrha. Mediji bi kao trebali imati kontrolnu i sličnu funkciju u tom sustavu, a ni to počesto ne funkcionira kako treba. Teško je zamisliti neku alternativu, možda zato jer svi više manje po tom pitanju razmišljamo "unutar kutije". Jer zamislimo da su sve informacije zaista dostupne, proračun, sjednice vlade, liste čekanja u bolnicama, zemljišne knjige i slično. Što onda s tom hrpom informacija? Netko ih mora proučavati, kontrolirati? Postoji koncept civilnog društva čiji bi razvoj trebao doprinijeti nastajanju udruga koje bi se bavile tim problemom neovisno, međutim ni to u praksi ne funkcionira najbolje, barem ne po mom mišljenju, konkretno kod nas. Jer kad neka takva udruga i upozori na nešto, tu sve staje, ne postoji dovoljno potpore medija i ostalih karika u sustavu. Pogotovo za neke značajnije promjene, a ne samo za pojedinačne probleme. Uostalom i to civilno društvo treba financije, dakle zavisno je od istog sistema koji bi trebalo kritizirati.
OdgovoriIzbrišiDa se o svakoj važnijoj odluci provodi svojevrstan referendum elektronskim putem pitanje je što bi bilo. Na prvi pogled problem je u stvaranju nekog javnog mnijenja. Jer bi sutra možda većina ljudi glasala da proglasimo rat Sloveniji i što onda? Međutim sama činjenica da se o tome niti ne govori, da je ustanova referenduma nešto od čega se grozi politička elita u cijelom svijetu, sama po sebi je dovoljna da zaintrigira. Jer referendum je jedini institut prave demokracije koji je preživio do sada, i jako je marginaliziran upravo zbog toga. Kasnim jebemumater.
Civilno društvo i udruge bi trebale imati veliku ulogu u kontroli politike, ali hrvatsko društvo mi se čini previše inertno za sada da bi to moglo dobro funkcionirati.
OdgovoriIzbriši